Tiho budi, kad (na)gaziš...

 

 

 

Unutar dostupne literature i stručnih članaka na vrlo različite načine se definiše pojam “emocionalna inteligencija”. Suština je, svakako, jednaka i svodi se na: sposobnost da se prepoznaju vlastita i tuđa osjećanja i da se njima upravlja - da se kontrolišu i izražavaju u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Lično sam to sebi pokušao uprostiti kao... biti dovoljno pametan da prepoznaš i razumiješ svoje i/ili tuđe osjećaje, dovoljno pažljiv da oslušneš nečije emotivne potrebe i gradiš svoje odnose sa ljudima uvažavajući ta osjećanja. Zapravo, jedna prilično nesebična psihološka disciplina, u kojoj su važne obje/sve strane. Ne kažem da sam lično veliki stručnjak u tome. Učim iz iskustava, svojih i tuđih, o sebi i drugima, a haman da je to nauk koji traje kol’ko i sam život.

Izvinićete na mojoj ratarskoj analogiji, što ću reći da je čovjek poput glavice luka ili kupusa. Hoću reći,...svako je postavio ispred svoje srži i suštine, nekakve ograde ili ljuske. Nije jednu, više njih, poput koncentričnih krugova. Kako upoznajete osobu, napredujete, odmotavate jedan po jedan sloj i bližite se onome što mi zovemo “srčika”. U tome se skriva ono što je povjereno samo “govoru duše” (“unutarnji glas” ili “hadeethu nefsi” ili “inner voice/internal monologue”). Vjerujmo da je u tome skriveno i ono što je najljepše od čovjeka. Vjerujmo da je unutra neko plemenito sjeme, zaštićeno tvrdom košpicom, iz razloga - jer vrijedi, jer će proklijati u nešto više i bolje, od jedno, nastaće mnogo plodova.

Priznaj(em) sebi, da su rijetke osobe koje ćeš pustiti tako duboko, da ti ugledaju samu srž! Konačno, svaka individua koja ti uđe u život će se zaustaviti na određenom “sloju”. Mi bi u muslimanskom narativu na ovim prostorima rekli da svako ima svoju deredžu u onog drugog. Jedina je razlika što se na deredže penje, a kroz slojeve se kopa, reže. Koliko ćemo duboko ili visoko pustiti nekoga, da se ispenje ili prokopa,... to je već stvar svakog pojedinačnog odnosa, zasluge, povjerenja, tolerancije, ljubavi...

Vrijeme je takvo, manjka u njemu berićeta i sve se precipitira - požuruje se da sazrije, insan želi sve i odmah. "Čovjek je stvoren od žurbe" (sura el-Enbija, ajet 37).

Desi se ponekad da u onome što u momentu dijelimo s ljudima: u prisustvu, priči i govoru, u posjeti, u druženju, u vožnji, u jelu, u piću... gazimo nevidljive granice koje su oni postavili. Prstom najprije upirem u samoga sebe, od sebe počinjem! Prebrzo gazimo, k’o da je desant, pa valja što prije stići i osvojiti! Ne kažem da je uvijek namjerno i bezobzirno, ali se desi, zanese se čovjek! Nismo bili dovoljno pametni, da oslušnemo šta osjeća druga strana. Nismo ispoštovali njihove ograde.

U momentu kad i ako vidiš onu svoju nogu na liniji, ne gazi dalje! Što je još važnije, ne obavještavaj da si pregazio granicu. Ne saopštavaj! Nemoj reći nekome da si mu provalio u zonu diskrecije, ne reci nikome da si požurio. Svjesni ste prijestupa i prodora: oboje, obje, obojica. Najbolje da se u momentu vješto i prećutno povučeš, bez saopštenja - u tome nema štete. Zato… tiho budi, kad pregaziš i ne hodi dalje! Pretjeraš li, ne ponavaljaj prijestup! Neka zmija ne ujeda dva puta iz iste rupe...