Malika (ar. kraljica) je šestodjelni serijal tekstova iz magazina Aramco World, u kome su sadržane priče o nekim od najmarkantnijih ženskih ličnosti u historiji islamskog svijeta. Lahko bismo na današnji dan, primjerice, pomislili na lijepu jordansku kraljicu Raniju el-AbdAllah ili markantnu katarsku šeiku Muzu bint Naser, tursku premijerku prof. dr. Tansu Čiler, pakistansku političarku Benazir Buto. Iako priče koje ćete čitati sežu daleko u prošlost, vjerujem da bi moderna muslimanka: djevojka ili žena na oba primjera mogla mnogo naučiti, za razliku od onoga što joj serviraju današnji mediji.
Preveo i uredio: Rusmir Gadžo, juni 2017. g. | ramazan 1438. h.g.
Izvor: "Malika I: Khayzuran & Zubayda" (Aramco World, January/February 2016)
Autor: Tom Verde
Ilustrator: Leonor Solans
Khayzuran & Zubayda
U zemljama sa muslimanskom većinom, od Indonezije do Pakistana, od Kirgistana do Nigerije, od Senegala do Turske nije rijetkost ni u modernim vremenima vidjeti ženu na vrhovnoj upravnoj funkciji. Ništa drukčije stanje nije opisano ni u davnoj prošlosti. Već je četrnaest stoljeća prošlo od dolaska islama, a žene su od samih početaka imale svoje mjestu u vladajućim elitama - od "melika" ili kraljica, do veoma moćnih savjetnica. Neke su se od njih na vlasti nalazile po vlastitom (nasljednom) pravu, dok su druge pokrivale mjesto svojih manje sposobnih muževa - premladih i iskustveno oskudnih da bi zasjeli na tron, u pravom smislu te riječi. Žene u islamskom svijetu su i dokazani upravitelji, odvažne zapovjednice vojnih pohoda ili oboje od navedenog. Istina je da ima i onih koje se nisu mnogo razlikovale od vladara suvremenika i moćnika koji su posijali sjeme vlastite propasti. U šestodjelnom serijalu, magazin Aramco World donosi priče o nekim od najistaknutijih ženskih ličnosti - melika - iz muslimanskih dinastija, carstava i halifata.
Započinjemo priču iz Bagdada. Priča o Hajzuran (Khayzuran bint Att'a - الخيزران بنت عطاء) je priča od sirotinjskih dronjaka do nepojmljivo raskošnog bogatstva, od ropstva do suvereniteta. Rođena je u jugozapadnom dijelu Arapskog poluostrva (najvjerovatnije u Jemenu), stotinjak godina nakon smrti Poslanika Muhameda (a.s.). Trgovci robljem je kidnapovaše dok je još bila dijete. Prodata je u Meki, negdje između 758. i 765. godine, ni manje ni više do osnivaču Bagdada, abasidskom halifi el-Mensuru, koji je pokloni svome sinu i nasljedinku, el-Mehdiju
Hajzuran je halifi el-Mehdiju podarila kćerku i dvojicu sinova, od kojih oba postaše halife, a jedan naročito poznat, Harun er-Rašid. Njeni godišnji prihodi, do momenta smrti (789. godine), dostigli su vrijednost od 160 miliona dirhema, što je otprilike polovina ukupnog državnog budžeta, u to doba, prema historičaru el-Mes'udiju. Historičarka Nebija Abot (Nabia Abbot) tvrdi da je Hajzuran, uz svoga sina, halifu Haruna er-Rašida, bila najimućnija osoba u islamskom svijetu u to doba. ("Dvije kraljice iz Bagdada: Majka i supruga Haruna er-Rašida").
Njena politička moć razvijala se iz kraljevskog harema, kao što je to bio slučaj i sa mnogim drugim vladaricama tokom historije. Harem je dvorska instuticija rezervisana za žene. Uživala je mnogo veće povjerenje nego Rita - prva žena halife el-Mehdija i njegova rodica, plemićke krvi, kćerka osnivača abasidskog carstva. Štaviše, za kratko je vrijeme Hajzuran postala halifina miljenica.
U monumentalnom djelu "Historija poslanika i kraljeva", iz devetog stoljeća, historičar et-Taberi opisuje njeno mjesto u haremu: "Ove je godine (775. g.) el-Mehdi dao slobodu svojoj ropkinji el-Hajzuran i oženio je." U vrijeme kada je očekivano da se halifa oženi izabranicom iz pripadajuće mu aristokratije, uzdići Hajzuran kao kraljicu bilo je "hrabro odstupanje od običaja," zapazio je moderni historičar Hju Kenedi (Hugh Kennedy). Bez mnogo iznenađenja, srednjevjekovne arapske hronike prenose da je to bio i razlog brojnih intriga na dvoru. Abasidske plemkinje na dvoru podrugljivo su gledale na njeno prisustvo, dok je Hajzuran na njihov prijezir odgovorila zadržavajući svoju srdačnost i odvažnost. Iako historijski izvori ne pružaju konkretne dokaze da je između Rite i Hajzuran postojalo otvoreno rivalstvo, činjenica da su njeni sinovi Musa el-Hadi i Harun er-Rašid bili imenovani nasljedicima, a Ritini nikada nisu ni razmatrani za tu poziciju, govori da je Rita "prećutno priznala da je besmisleno praviti bilo kakve tenzije" smatra historičarka Nebija Abot. Opisana kao "vitka i graciozna poput bambusove trske," Hajzuran (خيزران - na arapskom "bambus") se nije oslanjala samo na svoju ljepotu, na putu ka uspjehu. Britkoga uma, bez poteškoća je recitirala bogatu arapsku poeziju, bavila se proučavanjem Kur'ana, hadisa i šerijatskog prava, uživajući društvo najistaknutijih učenjaka svoga doba.
Iza zatvorenih vrata, u intimi bračnoga života, voljela je zbijati šale, dijelići isti smisao za humor sa svojim mužem, halifom el-Mehdijem. Znala se često našaliti i na račun oštrog temperamenta njenoga svekra, halife el-Mensura. Međutim, kada je o upravnim pitanjima riječ, tu je pokazala svu svoju snagu: "Kada je na čelo halifata došao njen sin el-Hadi, njegova majka el-Hajzuran je bez ustručavanja koristila svoj autoritet nad njim, donoseći odluke i zabrane bez konsultacija sa mladim vođom, isto onako kako je to činila s njegovim ocem i prethodnikom," ističe et-Taberi, u bilješkama iz 785. godine, kada je el-Mehdi preminuo.
Mladi halifa je negodovao nad dominacijom njegove majke. Možda je razlog u činjenici da nije želio živjeti i djelovati prema njezinim očekivanjima, ili pak zbog očigledne prednosti koju je davala mlađem sinu, Harunu er-Rašidu. Nesloga nije dugo potrajala: halifa el-Hadi je preminuo već slijedeće godine. Postojale su glasine da ga je majka otrovala, ali one nisu ničim dokazane ni opravdane. Harun er-Rašid je postao halifa u zenitu vladavine Abasida, vladajući širokim prostorom od Maroka do Perzije. Međutim, nedugo potom je na bolji svijet preselila i njegova voljena majka Hajzuran. Neprebolnu tugu zbog smrti majke halifa nije mogao skriti ni javno, samostalno kopajući njenu raku bosonog, gazeći po blatu.
Iako historija ne bilježi njene konkretne političke uspjehe, o statusu koji je uživala govore mnoge zaostavštine, poput kovanog novca, palača, pa čak i mezarja abasidskih vladara, nazvanih po Hajzuran. Ipak, najveća vrijednost koju je ponijela sa ovog svijeta bila je darežiljivost prema običnom građanstvu, koja nije zaboravljena. Svoj osjećaj dužnosti služenja običnom čovjeku Hajzuran je prenijela i na Amat et-Aziz, koju je historija zapamtila po zvonkom i laskavom imenu: Zubejda.
Zubejdi (Zubayda bint Ja`far - زبيدة بنت جعفر ابن المنصور) je preminula kraljica Hajzuran bila tetka i svekrva, jer se udala za njenog mlađeg sina Haruna er-Rašida. Nadimak "mala kuglica masla" dobila je od svoga djeda el-Mensura, koji je na simpatičan način htio opisati "koliko je bila bucmasta, kao dijete" prenosi ibn Halihan, historičar iz 13. stoljeća [op. prev. nadimak je inače veoma laskav i pohvalan, obzirom da su tadašnji Arapi smatrali da je maslo ono najbolje od mlijeka, što se pojavi na površini]. Ovaj istaknuti hroničar nastavlja sa njenim opisom u zrelim danima, nazivajući je čestitom djevojkom, veoma naklonjenom prema dobročinstvu. Njene je odaje pohodilo na stotine robinja, gdje su napamet učile Kur'anske ajete. Jedan kur'anski džuz bi se svaki dan učio u tim prostorijama, jer je Zubejda htjela da palača podsjeća na zujanje vrijednih pčela u košnici.
Pošto je rođena u okruženju sa do tada neviđenim bogatstvom, dok je abasidsko carstvo bilo na svome vrhuncu, Zubejda je rano poprimila ekstravagantni ukus. U svome djelu "Knjiga poklona i rariteta", ez-Zubejr prenosi da je njeno vjenčanje bio nikada ranije viđen događaj u islamskom svijetu. Ovaj historičar navodi da je vjenčanje koštalo 50 miliona dinara. Predodžbe radi, jedna je prosječna porodica u Bagdadu trebala 240 dinara za svoje osnovne životne potrebe u toku jedne cijele godine! Za mladenku je priređen prsluk optočen rubinima i biserima, čija se vrijednost nije mogla procijeniti. Gostima su pripremljeni pokloni u vidu zlatnih dinara u srebrenim posudama i srebrenih dinara u zlatnim posudama. Osim toga, Zubejda je bila i ono što bismo danas mogli nazvati "trendsetericom". Prva je uvela modne inovacije, poput papuča sa dragim kamenjem i ukrasnih mirišljivih svijeća sa amberom. Njene modne detalje prihvatila je i šira javnost. Historičar el-Mes'udi prenosi da je u državničkim pohodima i prilikama Zubejda bila okićena sa toliko nakita, da je pod njim jedva mogla hodati, pa bi je neko od sluga tom prilikom podupirao vlastitim tijelom, kako bi zadržala uspravan stav!
Ništa manja nisu bila ni njena ulaganja u javne radove, po čemu je ostala upamćena i stoljećima poslije. Najmanje pet puta je obavila hadž. Upravo je petog puta, 805. godine, bila pogođena slikom koju je vidjela u Meki: suša je opustošila cijeli krajolik, osiromašila tamošnji narod, a od Zem Zem vode je ostala tek mala barica. Zubejda je naredila da se izvor Zem Zema produbi, a na vodosnabdijevanje Meke i njene okoline je potrošila oko dva miliona dinara! Vodovod je krenuo iz vrela Hunejn (95 kilometara istočno od Meke). Jedno od nezaobilaznih ritualnih lokacija prilikom obavljanja hadža postalo je i "Zubejdino vrelo" na Arefatu. Kada su je njeni inžinjeri upozorili na eventualne troškove, zanemarivši tehničku zahtjevnost projekta, odgovorila je da je toliko odlučna da ostvari svoj naum "makar svaki udarac krampom koštao jedan dinar," prenosi ibn Halihan. Osim radova oko Meke, Zubejda je finansirala i jedan od najvećih infrastrukturnih projekata te ere: konstrukciju puta (derb) dužine 1500 kilometara, od Kufe do Meke, sa usputnim cisternama sa vodom i velikim bakljama na uzvišenjima, koje su putnicima služile kao pokazivači po noći. Historičar el Ezraki, njen suvremenik, kaže da narod Meke svoj život, osim najprije Allahu, duguje Zubejdi. Hadžije su godinama upućivale svoje blagoslove Zubejdi, na putu prema Meki, koji i danas nosi njeno ime. [ op. prev. "Darb Zubaydah" nazvan u njenu čast, danas je na UNESCO Listi svjetskog kulturno-historijskog naslijeđa. Od kako hadžije putuju vozom, automobilima i avionima, ostala je samo njegova historijska i kulturna važnost.]
Godine 813. Zubejda je donijela bolnu odluku, kojom je državne interese stavila ispred vlastite krvi i mesa. Dala je podršku svome posinku el-Me'munu da preuzme halifat, jer je njen rođeni sin el-Emin postao nepopravljivo korumpiran. Proradio je njen oštri instinkt. Prepuznala je el-Me'muna kao pravednog vladara i eruditu, osnivača jednog od čuvenih bagdadskih think-thankova "Bejt-ul hikmeh" što se sa arapskog prevodi kao "kuća mudrosti". Bejt-ul hikmeh je svojevremeno postao centar za prevodilačku djelatnost. Klasična grčka i rimska djela prevođena su ne samo kako bi obogatila abasidski intelektualni milje, već su ista postala i temelj renesanse koja će kasnije zahvatiti Evropu.
Zubejda je preminula 831. godine, ali je spomen na nju kao ženu od uticaja [op. prev. "influenserka" - što je danas termin kidnapovan na društvenim mrežama za osobe bez efektivnih životnih postignuća] živio kroz historiju i književnost. Njen muž, halifa Harun er-Rašid, postao je protagonista evropske kolekcije djela "Hiljadu i jedna noć" ("Elf lejleh ve lejleh"), a Zubejdi se pretpostavlja stvarni model prema kome je nastao lik Šeherzade, iz navedenog djela.