Kraljice islamskog svijeta

 

ملكة - Kraljica

Malika (ar. kraljica) je šestodjelni serijal tekstova iz magazina Aramco World, u kome su sadržane priče o nekim od najmarkantnijih ženskih ličnosti u historiji islamskog svijeta. Lahko bismo na današnji dan, primjerice, pomislili na lijepu jordansku kraljicu Raniju el-AbdAllah ili markantnu katarsku šeiku Muzu bint Naser, tursku premijerku prof. dr. Tansu Čiler, pakistansku političarku Benazir Buto. Iako priče koje ćete čitati sežu daleko u prošlost, vjerujem da bi moderna muslimanka: djevojka ili žena na oba primjera mogla mnogo naučiti, za razliku od onoga što joj serviraju današnji mediji.

Preveo i uredio: Rusmir Gadžo, juni 2017. g. | ramazan 1438. h.g.

Izvor: "Malika II: Radiyya bint Iltutmish" (Aramco World, May/June 2016)
Autor: Tom Verde
Ilustrator: Leonor Solans

Radiyya bint Iltutmish

Druga priča nas vodi u daleku Indiju, tačnije u Sultanat Delhi. Njegov osnivač, Kutbudin Aibeg (Qutbu-ud-din Aibek), memlučki general porijeklom iz južnih dijelova Kazahstana, umire od posljedica povreda zadobijenih u momentu dok je igrao polo. Četiri godine je vladao Sultanatom. Naslijedio ga je sin Aram-šah, ali samo nakratko. Smrt ga je pogodila rukom vojnika odanih njegovom zetu - Šemsudinu Iltutmišu (Shams-ud-din Iltutmish). Godina je 1211...

Šemsudin Iltutmiš je u narednih četvrt stoljeća vladao Sultanatom Delhi i pokazao se izuzetno sposobnim. Uz podršku "četrdeset emira" (umara chihalgani), elitnih jedinica turkijskih plemića, proširio je granice Sultanata od prevoja Hajber (Khyber Pass, granica današnjeg Afganistana i Pakistana) na sjeverozapadu, sve do Bengalskog zaljeva, na suprotnoj strani potkontinenta. Veliku reputaciju donijeli su mu njegova hrabrost, mudrost i darežljivost. Ne samo da se znao obračunati sa povremenim upadima uskoka na njegovu teritoriju, već i sa daleko većim prijetnjama, poput vojske Džingis Kana. Jačina njegovog sultanata ogledala se u zadužbinama koje su nikle: od onih vjerskih, do naučnih. Pružio je podršku pjesnicima i filozofima, standardizirao valutu. Pred kraj života, a time i ere njegove vladavine, 1229. godine je odlikovan titulom i nagrađen počasnom odorom koju je poslao sam abasidski halifa iz Bagdada.

Stotinjak godina kasnije, marokanski putopisac ibn Batuta navodi da je Iltutmiš ostao zapamćen kao "pravedan, pobožan vladar, izvrsnog karaktera." Kako bi to potvrdio, ibn Batuta citira sultanov dekret, kojim se garantuje pravda svima koje je traže, a signal za to je bilo nošenje crveno obojene odjeće. "Kada bi (sultan Iltutmiš) organizovao prijem za obične građane, ili izlazio iz dvora na ulicu, vidjevši nekoga u obojenom ogrtaču potrudio se da bude zadovoljena pravda i da se toj osobi namiri za ono za što je oštećena."


Sve do momenta smrti, 1236. godine, Sultan Iltutmiš se trudio da ostavi utrt put za vladavinu svome nasljedniku - Ruknudinu Fejruzu (Rukn-ud-din Firuz). U naslijeđe bi mu ostavio stabilnu, prosperitetnu i veoma kultivisanu monarhiju, ali je Fejruzova "sklonost prema potpunim glupostima," kako navodi hroničar Minhadž es-Siradž Džuzdžani u svome djelu "Tabaqat-i Nasiri" pokvarila sav očev trud. Ništa bolji nije bio ni njegov mlađi brat Behram, koji se pokazao podjednako razočaravajućim.

Svjestan koliko su obojica njegovih sinova nesposobni, stari sultan Iltutmiš je skovao i rezervni plan. Dvor je povjerio najstarijoj i najdisciplinovanijoj od njegove djece, kćerci Radiji (Radiyya). Perzijski historičar iz 16. stoljeća, Firišta, opisao je Radiju kao osobu prožetu "sve i jednom od kvaliteta koji obično krase najsposobnije prinčeve." Za vrijeme očeve vladavine, nastavlja Firišta, sve češće se angažovala u upravnim poslovima, a tu njenu sklonost je ohrabrivao i sam sultan Iltutmiš. Štaviše, u vrijeme kada je predvodio pohod na Gualiar (rivalski grad južno od Delhija), za sve upravne poslove na dvoru, u njegovom odsustvu, ovlastio je princezu Radiju. Njegovu odluku u pitanje su doveli "četrdeset emira" (umara chihalgani). Sultan Šemsudin Iltutmiš pokušao ih je urazumiti rekavši: "Moji sinovi se odaju vinu i drugom izobilju, nijedan od njih nije sposoban da riješava državna pitanja. Radija je bolja od dvadeset onakvih."


Međutim, to nije sputalo Fejruza da odmah nakon očeve smrti smakne svoju polu-sestru sa dvora i prigrabi sve ovlasti u vlastite ruke. Preciznije, truda i muke ga je poštedila njegova majka, Šah Terken, kao prva žena u haremu. Firišta je opisuje dvjema riječima, "okrutni monstrum." Podmitila je "četrdeset emira" i iskoristila njihovu odbojnost prema ideji da će Radija postati vladar Sultanata još prije nego je sultan Iltutmiš preminuo. Zlobna sultanija od njih je osigurala podršku za svoga sina, Fejruza. Nije prošlo dugo od sultanove smrti, a Šah Terken se već žestoko okomila na 31-godišnju Radiju. Naredila je da se iskopa duboki jarak uzduž putanje kojom je princeza često jahala svog konja. Međutim, zavjera je razotkrivena i Radija je spašena.

Obični svijet se zgrozio nad nemilim scenama i počeo okupljati oko Radije, kako bi joj pružili podršku. Emiri su pritvorili Šah Terken, nakon što su saznali za njene spletke. Fejruz se odlučio oružanim putem usprotiviti nastojanjima "četrdeset emira" da postave Radiju na vlast. Upravo u tom trenutku, princeza je povukla potez zbog kojeg će ostati upamćena za cijelu vječnost. U noći kada će bitka započeti, svojku plemićku odoru zamijenila je crvenim ogrtačem i izašla pred narod i vojsku, tražeći pravdu, prema dekretu njenog preminulog oca. Fejruz je poražen, uhapšen i smaknut, na isti način kao i njegova majka, u novembru 1236. godine.

Džuzdžani izvještava u svojim hronikama da je sultanija Radija bila veliki vladar, odišući maskulinim karakterom i čvrstinom u pravljanju Sultanatom, jer se pod njenom vlašću Delhi vratio na stare staze prosperiteta. "Bila je mudra, pravična i velikodušna, istinski dobročinitelja prema sultanatu, perjanica pravednosti, zaštitnica njenih podanika, istinski vođa njene vojske,... odisala je svim osobinama koje krase vladara."

"Međutim, bila je žena - nije rođena sa prirodom prihvatljivom za tu funkciju, u očima tadašnjih muškaraca, zato su sve njene vrline bile beznačajne."

Zapravo, tome su se vlasti gladnih "četrdeset emira" nadali: beznačajnoj potčinjenoj ženi, kojom će moći da manipulišu iz sjene. Ipak, čini se kako Radiju nisu mogli lahko ni prevariti, ni zastrašiti. U tradicionalnoj plemićkoj povorci, nakon što je službeno postala sultanija Delhija, pojavila se otkrivenog lica, samopotvrdno, pa čak i prkosno najvaljujući kakav će ton njena vladavina nositi.

"Vladala je kao apsolutni monarh, jašući na konju poput muškarca, otkrivenog lica, bez vela, naoružana lukom i strijelama," zabilježio je ibn Batuta. Ne samo što je bila mudar vladar, već je bila i jedini sultan u tom vremenu kojeg je Džuzdžani opisao i kao vojnog zapovjednika. Poput njenog oca, sultana Šemsudina Iltutmuša, Radija je diplomatijom uspijevala da drži Mongole na distanci, ali je znala i silom da uguši pobune. Slomila je pobunu jednog od iskusnih pripadnika garde, koji je tvrdio da žena nije dostojna vrhovne pozicije u Sultanatu. Mnogi su upadi rivalskih snaga iz okoline sasječeni u korijenu, pa su joj svi ovi uspjesi donijeli titulu "zapovjednice pravovjernih" i "najmoćnije sultanije"... što su epiteti uklesani i u kovanom novcu sa njenim imenom.

Izvjesno je da su njen status i uspjesi iritirali "četrdeset emira," ali nisu poduzimali značajnije korake sve dok Radija nije dovela u pitanje njihov status, postavljajući Džemaludina Jakuta na čelo sultanske konjice (amir-i akhur). Njegova pozicija je bila prilično prestižna jer je bio "na šapat udaljen" od sultanije. Cijeli dvor su iznenada preplavili špijuni, tražeći bilo kakav prljavi detalj. U nedostatku bilo čega konkrenog, pribjegli su jednom od najstarijih političkih trikova.

"Između sultanije i zapovjednika konjice se razvila velika prisnost, naočigled svih," bilježi Firišta, iako se nije znalo da li je u relaciji Radija bint Iltutmiš - Dželaludin Jakut bilo nešto više od zapovjedničke hijerarhije. Radija je pokušavala da razvije vlastitu bazu moći i upravljanja, prekidajući višedecenijsku ovisnost o "četrdeset emira" (umara chihalgani) - instituciji koju su Fejruz i ona naslijedili od oca, što je bilo daleko važnije pitanje, smatra historičar Piter Džekson (Peter Jackson). Njeno oslanjanje na Jakuta i njegovo odlikovanje za zapovjednika sultanske konjice, mora se posmatrati u tom kontekstu.

Emiri su počeli otvoreno da se suprotstavljaju sultaniji, kako bi eliminisali ovu prijetnju po vlastitu egzistenciju. Međutim, Radija je bila omiljena među svojim podanicima, običnim građanima, naročito u Delhiju. Smaknuti je sa trona na domaćem terenu, bilo je nemoguće, razmišljali su umara chihalgani.U proljeće 1240. godine, uspjeli su nagovoriti jednog od emira, guvernera provincije Bhatinda - Malika Altunapu, da povede pobunu u pokrajini Pendžab, kako bi natjerao sultaniju Radiju da izađe iz Delhija. Za njenog odsustva, umara chihalgani su ubili Jakuta i na čelo sultanata instalirali njenog sirotog, nesposobnog polu-brata Behrama. Što je bilo još gore po Radiju, pokušaj gušenja pobune u Bhatindi je završio porazno. Guverner Malik Altunapa zarobio je sultaniju i zatvorio je u tamnicu. Neočekivano je sudbina okrenula karte...

Altunapa je odlučio ponuditi brak zatočenoj sultaniji Iltutmiš. Da li iz ljubav, ambicije, ili oba poriva, prihvatila je njegovu ponudu, a on dao obećanje da će je vratiti na čelo Sultanata. Novopečeni bračni par je marširao ka Delhiju, nadajući se trijumfu, ali njihova vojska nije bila ravna snagama koje su emiri okupili oko Behrama. Dezerterstvo u njihovim vlastitim redovima, prema hroničaru Džuzdžaniju, odvelo ih je pravo u ruke Hindusima. Radija bin Iltutmiš i Malik Altunapa zarobljeni su blizu grada Kaithala, 25. decembra 1240. godine, kada su i pogubljeni. Imala je je samo 35 godina.

Ibn Batuta pak daje drukčiji opis njene smrti. Poražena, gladna i iscrpljena, Radija je nabasala na njivu nepoznatih seljana, moleći za hranu. Jedan od njih pružio je koricu hljeba, koju je pojela i zaspala pod drvetom. Međutim, kad je ugledao sav nakit protkan kroz njenu raskošnu odjeću, ubio je sultaniju i pokopao njeno tijelo. Odjeću i druge vrijedne stvari, odnio je na lokalnu pijacu, s namjerom da ih proda. Zbog sumnje na krađu, prijavljen je lokalnim vlastima, koje su iznudile prizanje gnusnoga djela i potražile Radijino tijelo. I danas se ne zna gdje je tačno ukopana, pa "pravo" na to mjesto polažu Delhi, Kaithal i Tonk.

I dok je njen polu-brat Behram uzbrzo svrgnut sa trona, zbog nesposobnosti, a sultanat izdržao još dva stoljeća - sve do dolaska mongolskog osvajača Timura Lenka, od svih delhijskih sultana Radija ostaje u najdubljem i najljepšem sjećanju. Pamćena je stoljećima... kroz pjesme, priče, pozorišne predstave, bollywoodske filmove, do u današnje doba - kroz televizijske serije.

 

Rusmir Gadžo - Argentarius - Medical student - Programming apasionado - Photography enthusiast - Musical amateur
www.rusmirgadzo.com.ba - rusmirgadzo@gmail.com