Kraljice islamskog svijeta

 

ملكة - Kraljica

Malika (ar. kraljica) je šestodjelni serijal tekstova iz magazina Aramco World, u kome su sadržane priče o nekim od najmarkantnijih ženskih ličnosti u historiji islamskog svijeta. Lahko bismo na današnji dan, primjerice, pomislili na lijepu jordansku kraljicu Raniju el-AbdAllah ili markantnu katarsku šeiku Muzu bint Naser, tursku premijerku prof. dr. Tansu Čiler, pakistansku političarku Benazir Buto. Iako priče koje ćete čitati sežu daleko u prošlost, vjerujem da bi moderna muslimanka: djevojka ili žena na oba primjera mogla mnogo naučiti, za razliku od onoga što joj serviraju današnji mediji.

Preveo i uredio: Rusmir Gadžo, juni 2017. g. | ramazan 1438. h.g.

Izvor: "Malika III: Shajarat Al-Durr" (Aramco World, July/August 2016)
Autor: Tom Verde
Ilustrator: Leonor Solans

Shajarat Al-Durr

Treća po redu priča nas upoznaje sa likom i djelom Šedžereh ed-Durr - prvom ženom koja će 1300 godina nakon Kleopatre zasjesti na tron u Egiptu.

Ne zna se mnogo o njenom porijeklu, imenu pod kojim je rođena, a datum je tek špekulacija. Rođena je početkom XIII stoljeća, u području današnje Jermenije, prema mišljenju najvećeg broja historičara. Ime pod kojim je zapisana u historiji, Šedžeret ed-Durr (ar. "drvo biserno"), dobila je zbog velike ljubavi prema draguljima iz morskih dubina. Legende govore da je arapskog plemićkog porijekla, no izvjesnije je da pripada Kipčak Turcima, nomadskom plemenu čiji pripadnici su zapadnjačkim srednjevjekovnim hroničarima poznati kao "plavuše". Zapaženi su po činjenici da su žene uživale visoko poštovanje u društvenoj zajednici, o čemu piše i ibn Batutta: "Svjedočio sam jednoj veoma upečatljivoj pojavi u ovoj zemlji, a to je poštovanje koje imaju prema tamošnjim ženama."

Negdje pred njeno rođenje, Mongoli su harali zapadnim dijelom Azije. Njihova najezda se odrazila i na pleme Kipčak, pa su pojedine pridružili sebi, a ostale raselili i rastjerali. Zarobljenike bi prodavali u ropstvo drugim narodima, uključujući i vladajućoj dinastiji Ejubija u Egiptu. Ustvari, sultan Malik es-Salih, suprug sultanije Šedžeret ed-Durr, prvi je doveo veliku grupu Kipčaka u Kairo. Postali su vojnici i vojni službenici (Memluci), a Šedžereh (kako ćemo je u nastavku zvati) je završila u haremu, kao i većina drugih žena.

U knjizi o historiji egipatskog memlučkog sultanata, koju je napisao el-Makrisi, historičar i pjesnik iz XIV i XV stoljeća, opisuje se da je sultan "toliko očajnički volio (Šedžereh), da je nikada ne bi ispuštao iz vida, čak je vodio sa sobom u sve bitke." Godine 1239. rodila mu je sina Halila, a godinu poslije, sultan je vjenčao Šedžeret er-Durr. Ovim činom, mlada je bila oslobođena ropstva. Njihov sin je preminuo još u djetinjstvu, a poslije toga, Šedžereh više nije rađala djecu.

Sultan Malik es-Salih imao je sina na jugoistoku Turske, problematičnog Turan Šaha, dijete iz njegovog prvog braka. Uveliko se oslanjao na svoju suprugu i njene kipčačke korijenje u mobilizaciji Memluka i njihovih trupa, najprije kako bi uredio stanje u Egiptu, a potom i kako bi se proširio prema Siriji. Današnji biografi upravo zbog toga poklanjaju veliku pažnju sultaniji Šedžeret ed-Durr. "Njene savjetodavne sposobnosti u državničkim pitanjima, uključujući i vojne pohode, koje je stavljala na raspolaganje svome mužu" navodi historičarka Muna Rasel (Mona Russel) sa Univerziteta Istočna Karolina, donijele su joj takav historijski status. Jedan sirijski hroničar, u djelu napisanom nakratko nakon njene smrti, kazao je kako je Šedžereh bila "jedna od najlukavijih žena svoga doba."

Njene sposobnosti su izašle na vidjelo u proljeće 1249 godine. Sultan Malik es-Salih je poveo boj u Siriji, ali je ubrzo saznao da se Sedmi križarski pohod, pod vodstvom francuskog kralja Luja IX, kreće ka Egiptu. U napad prema memlučkom egipatskom sultanatu kreće 1800 brodova, sa preko 50 hiljada ljudi, s namjerom da isplovi u delti rijeke Nil, u gradu Damijeti (Damietta). Šedžereh je odmah poslala sultanovog vrhovnog komandanta Fahr-ud Dina u Damijetu, a sama je povela Memluke u Kairo. Stiže još loših vijesti: sultan je ranjen u borbi i na putu je prema Egiptu.

Francuski kralj Luj IX stigao je na egipatsko kopno 6. juna 1249. godine. Historičar ibn Vesil prenosi da se pred tolikim brojem križarskih trupa brojčano slabija muslimanska vojska povukla i napustila Damijetu. Zauzeli su položaje na istočnoj obali Nila, u gradu el-Mensura, oko 100 kilometara sjeveroistočno od Kaira (pogledati mapu). Na te je položaje donesen i ranjeni sultan Salih, a uz njegovu postelju je bdjela sultanija Šedžereh. S krajem avgusta, njegovo se zdravstveno stanje svakodnevno pogoršavalo. Ibn Vesil ovako opisuje situaciju: "neviđena nesreća i katastrofa... velika tuga, čuđenje i očaj nadvili su se nad Egiptom."

U novembru iste godine, sultan Malik es-Salih je preminuo. Iako ožalošćena i shrvana gubitkom, sultanija je htjela da se održi kontinuitet dinastije njenoga muža. Nije htjela otkriti svoje slabosti križarima. Opozvala je Turan Šaha iz Turske, ali je činila sve da se prikrije vijest o smrti njegovog oca.

Pred sebe je izvela vrhovnog komandanta Fahr-ud Dina i glavnog memlučkog zapovjednika Džemal-ud Dina "kako bi ih informisala o sultanovoj smrti i zatražila od njih pomoć u savladavanju tereta upravljanja sultanatom, u tako kritičnom periodu," prenosi el-Makrisi. Njihova obmana zahtijevala je određenu dozu zavjere. Sve sultanove odredbe zapravo je ovjeravao Džemal-ud Din, koji je očigledno falsificirao njegov potpis. Postoje i tvrdnje da je Šedžereh od sultana es-Saliha zatražila da potpiše nekoliko praznih listova, prije nego je preminuo. Njihove tajne je dijelio i dvorski ljekar, koji je svakodnevno "posjećivao" sultana u njegovim odajama. Ukusna jela su i dalje pripremana za sultana, a pred njegovim odajama se pjevalo i sviralo. U međuvremenu, Šedžeret ed-Durr je zatražila da joj se osigura čamac i skrivena velom crne odjeće, ispratila je tokom noći suprugovo tijelo do ostrva Roda, južno od Kaira, gdje su bile stacionirane memlučke trupe. Sakrili su njegovo tijelo, a navodnim dekretom sultana je počela izgradnja njegovog mauzoleja (turbeta). Na ovaj način, Šedžeret ed-Durr je tri mjeseca potajno samostalno vladala sultanatom. Iako je vrhovni komandant Fahr-ud Din poginuo u borbi, njegove su trupe uspjele da odbiju križare, a Turan Šah je stigao tamam na vrijeme da zada posljednji udarac i zarobi kralja Luja.

Međutim, kao nasljednik preminuloga sultana, Turan Šah je za kratko vrijeme napravio nekoliko pogrešnih koraka. "Nije imao povjerenja ni u koga, osim u par podanika koje je doveo sa sobom iz Sirije," piše el-Makrisi, što ga je zavadilo sa Memlucima. Zahtjevao je od sultanije Šedžereh da mu preda očevo blago i njene vlastite dragulje, između ostalog i čuvene bisere, po kojima je dobila ime. "Sultanija je, zabrinuta, zatražila zaštitu od Memluka," piše el-Makrisi. Njima nije mogla učiniti veću čast i zadovoljstvo, uzimajući u obzir "dobro koje je učinila služeći Sultanatu u najtežim vremenima," i činjenici da je Turan Šah bio "princ kojega su svi nadaleko prezirali." Pogubljen je 2. maja 1250. godine.

Memluci su smatrali da ulogu vladara Egipta treba povjeriti Šedžeret ed-Durr, obavještava nas u svojim zapisima ibn Vesil. Izricala je državničke dekrete, postala i titularni vladar cijele države, u njeno ime je načinjen i kraljevski pečat, pod imenom "majka Halilova" (Ummu Khalil), a na džumanskoj hutbi je proglašena "sultanijom Kaira i cijeloga Egipta." Valja prenijeti i ibn Batutina zapažanja da Memlucima nije bilo nikakvo čudo vidjeti ženu na čelu države, ali je Šedžereh u potpunosti dorasla tom zadatku. Moderni sirijski biograf i pjesnik, Hajrudin ez-Zikri, ističe da je sultanija bila "obdarena velikom inteligencijom i kapacitetom da se obračuna sa raznovrsnim pitanjima i poslovima u njenom kraljevstvu."

Jedan od prvih sporazuma, koje je sklopila kao sultanija Egipta, bio je mir sa križarima, po cijenu njihovog napuštanja Damijete i vraćanja zarobljenog kralja Luja IX. Dogovor je sklopila sa francuskom kraljicom Margaretom od Provanse. Na taj način, Sedmi križarski pohod završen je diplomatijom između muslimanske i kršćanske kraljice: Šedžeret ed-Durr i Margarete od Provanse.

Ne može se reći da je svima bila podjednako draga i da je uživala opštu podršku. Najoštriji komentar je stigao iz Bagdada, kada je halifa el-Mu'tesim poručio: "Čujemo da trenutno vlada žena. Javite nam, ukoliko ste ostali bez muškaraca u Egiptu, da vam pošaljemo nekoga ko će vama vladati." Iako su bili svjesni da su daleko od uticaja Abasida, sultanija i njeno savjetodavno vijeće su znali da će morati da kaputuliraju, ukoliko se žele održati. Stoga se, nakon 80 dana suverene vladavine, udala za memlučkog oficira Izudina Ajbeka, kome je predala i svoju titulu, ali se taj "nije mnogo pitao." Insistirala je da zatraži razvod od prve supruge, umm 'Ali. U narednih sedam godina njihovog braka, "odlučivanje i upravljanje" sultanatom ostalo je u njenim rukama, ističe historičar ibn 'Abd-uz Zahir. Potpisivala je sve kraljevske odredbe, dijelila pravdu i davala vojne komande.

Sultanija Šedžeret er-Durr ostavila je traga i na kulturni život tadašnjih Egipćana. Prenosi se kako je u tvrđavi ustanovila noćne predstave, na kojima su nastupali i žongleri bakljama, uz zvuke muzike. U narodu se prenosi da je upravo ona osmislila "mahmel" - bogato dekorisanu nosiljku na leđima predvodničke kamile u egipatskom hadžijskom karavanu prema Meki, što je tradicija koja se održala sve do sredine XX stoljeća.

Ajbek se pomalo umorio svoje nominalne uloge i titule, pa je 1254. godine poveo pobunu i žestoko se borio protiv sultanije Šedžereh, želeći skriveno blago koje je ostavio sultan el-Salih. Naumio je uzeti i kćerku moćnoga princa za svoju drugu suprugu, kako bi povećao svoju vlast. Za sultaniju Šedžeret er-Durr, bio je to čin izdaje - prema njoj i prema sultanatu. Ajbek se preselio u paviljon nadomak igrališta za polo. Vraćajući se pola, 12. aprila 1257. godine, dobio je konačnu poruku od sultanije Šedžereh: na vratima su ga dočekale sablje njenih evnuha.

Tvrdila je da je umro u snu, ali su ovaj put Memluci odbili da je zaštite. Provela je nekoliko dana zaključana u Tvrđavi, drobeći voljene dragulje i bisere u prašinu, kako ih nikada nijedna žena poslije nje ne bi mogla nositi. Za sultana je postavljen el-Mensur Ali, 15-godišnji sin Izudina Ajbeka i umm 'Ali. Mladi vladar je zatražio da se za Šedžereh priredi ista "pravda" koju je ona priredila njegovoj majci. Historičar ibn Ijas prenosi da su umm 'Ali vukli za noge sve do vrha Tvrđave, odakle je bačena.

Ostaci sultanije Šedžeret ed-Durr pokopani su u haremu jedne od najljepših kairskih džamija, gdje je ranije rezervisala mjesto za sebe. Mihrab džamije ukrađen je bizantinskim staklom, najstarijim u Kairu, a "drvo života" nacrtano u njegovom središtu, ukrašeno je biserima.

Sve do danas, Šedžeret ed-Durr je ostala jedna od najupečatljivijih ličnost u historiji Egipta i kao takva je značila mnogo toga za tamošnje stanovništvo. Među zapadnjačkim historičarima bila je tek zadesna ličnost, ali je među muslimanskim hroničarima iz doba Križarskih ratova Šedžereh je bila uvažavana vladarica koja je mudro izborila kraj Sedmog križarskog pohoda i mirnu tranziciju između dvije velike dinastije - Ejubija i Memluka.

 

Rusmir Gadžo - Argentarius - Medical student - Programming apasionado - Photography enthusiast - Musical amateur
www.rusmirgadzo.com.ba - rusmirgadzo@gmail.com